x.X.x -Enter My World- x.X.x

- Your home is where the dark is -

25.07.2007.

the lost ones...

Dvije sjene preplicu se u tami...duse uvenule svitanjem novog jutra u nizu, oprostivsi se od zivota trazeci besmrtnost. Cereberus, cuvar tame,cuvar Hadesa isprijecio se na putu ka vjecnom postanku kao da jos pripadaju zivima. Izlivene sijenke iz vruceg pakla nisu im dopustile ulaz u vjecni ponor... oni su pripadali mjestu koje je bilo gore i od same propasti. Nisu pripadali nigdje. Kao polumrtve sjene  gledali su na svjetlo ispred njih, svjetlo koje se cinilo blizu ali njima je bilo sasvim nedokucivo.  Vladari ponoci, tamo gdje snovi nemaju cijenu,  zapeli  u medjuprostoru gdje zavrsavaju oni najgori. Zeleci besmrtnost, onda kada ce beskrajno biti jedno uz drugo ne znajuci da su imali besmrtnost. Vjecnost je zivjela u njihovoj ljubavi iz dana u dan.  Sada su postali samo hladne sjene izgubljene u vremenu i prostoru koje nisu osjecale ljubav. Nisu znali da je besmrtnost pitanje samo  vremena i prostora.  Kraj cini zivot znacajnim. Kada znas da kraj postoji, zelis uciniti sve sto mozes da bih spokojno napustio svijet, samo ta spoznaja te navodi da cijenis ono sto imas...

 

16.04.2007.

Heart desires....



Hodam praznim ulicama beskrajnim,

praznim kao tama ali ne kao i srce moje.

Srce je puno tuge i puke ceznje. Za cim?

Ni sama ne znam. Vracam se u proslost

kao sjena pokusavajuci ispraviti sto se

ispraviti moze. Neko mi je jednom rekao

da se nikada ne vracam na stare greske.

Sto je ucinjeno, ucinjeno je. Svjesna tih

rijeci zivim u okovima proslosti. Ne daju

mi dalje, ne daju mi da se borim. Sama

camim u tamnoj tmini  okovana ni sama

ne znam zasto. Nekad imam osjecaj da

predvidjam stvari , i da znam sta ce da

se desi kao veliki val ili neka nadprirona

sila nad kojom nemam kontrole kao

nesreca u kojoj ja stradam u usporenom

snimku ali jednostavno nemam kontrolu

nad tim... i desi se...Najgore je krsiti

vlastita pravila, samo sebe povrijedim,

ali uvijek ima ono nesto sto te vodi ka

teznji da mozda nisi upravu i da su sva

pravila napravljena da se krse. I onda

shvatis da je greska pocinjena, shvatis

ali kasno je. I onda se jednostavno

nadjes u razmisljanju izmedju proslosti

i buducnoti. Kada dodjes do zakljucka

shvatis da si izgubljen, i da vec duze

vrijeme hodas praznim ulicama

beskrajnim bas kao i ja sad.

25.03.2007.

....




>>There are to many buttons waiting

to be pressed, just

waiting to be pressed. That makes me

wonder, that makes

 me fuckin wonder why don t someone

 press mine!? Why

don t anyone reach in and rebel the

truth!? Someone to

 tell me that i m fucking whore,

and that my parents

would wish i m dead!!!!>>


>> Becouse you are allready dead!!!

No one care if you

die, becouse you are dead allready.

Your heart is

cold...>>

10.03.2007.

.x.when tomorrow never comes.x.



 

 

Tama svuda okolo, buka probija zvucne zidove, a ona

stajala je,  gledajuci usamljenim pogledom prema

prostranstvu oko nje ... spustajuci po ko zna koju

ispijenu casu na sto. Mutnim pogledom tazeci barem

jednu svijetlu tacku u svom zivotu, nestaje, pada, srucila

se na mokri pod.  Blijesak naglo  prekinu njene snove,

oci se same otvorise. Tu je stajao on njen andjeo, bez

naglih pokreta milovao je njeno zbunjeno lice i govorio

da ce sve biti uredu.  Iscrpljena... casa na njenom stolu

je prazna do pola. Zureci u plavo nebesko prostranstvo

koje je ispunjavalo njene prozorske okvire pokusavala se

sjetiti svog zivota, u pomracenju uma necega se i sjecala

neke biti svoje pojave, detalji nisu bila njena jaca strana

nikada ih nije ni pamtila. Tada se na vratima pojavio on

u bijelom mantilu sa prekrasnim osmjehom na licu, tada

se i ona nasmijala ni sama nije znala zasto. Rekao joj je

da moze poci kuci da je sa njom sve uredu. Kuci?! Gdje

je to ? Gdje sam ja? Odjednom je imala hiljadu pitanja,

i svi ti upitnici koji su visili u zraku. Zbunjena... suze su

same krenule niz rumene obraze. Tada se nasla u

njegovom zagrljaju... uz njega je i nasla dom. Pravi dom

kojeg nikada nije imala. Njen zivot je bio kao najbolje

vino ispijeno do dna...ali kao i osjecaj vina u ustima tako

je nestao i njen savrsen zivot. Karmin na bijeloj kosulji

koju je mirisala svako jutro prije njegovog polaska ,

srusio je njene snove.  Crvene ruze u njenom vrtu su

uvenule.  Pokusala je zaboraviti taj trag na kosulji kao

sto je zaboravila tragove svoje proslosti.  Tog dana je

odlucila podijeliti malo topline i radosti sa nekim, ali

ali neko je vec sa njim dijelio mnostvo topline i strasti...

bez rijeci... bez glasa u napadu tuge i gorcine srucila se

niz hladne stepenice svog zivota prolivena topla kafa iz

napola otvorene termoske dodirivala je njeno lice. Tama.

Oci se same otvorise. Tu je lezala sama na mokrom podu

trazeci barem jednu svijetlu tacku u svom zivotu. Nije je

bilo...

24.01.2007.

.x.To be or not to be.x.



Tama, kao dio potencijalnog zivota, svija se oko nas. Onda, kada nastajemo, i onda kada se svijeca naše sudbine polako gasi, zatim plamen nestaje, svaki momenat izmedju se zove zivot. Onaj koji nas ne ostavlja ravnodusnim, tjera nas na ono najteze, da biramo. Odluke su teret zivota.  Svaki trenutak u zivotu nosi prepreku. Prepreke nas sputavaju. One su za sve, i za plasljive i za hrabre... nekad teske, nekad lake. Svaki put kada dovedemo sebe do pitanja biti ili ne biti, biramo lose . Obje solucije su lose. Slijedi pitanje koje je bolje? Imaju  dvije opcije, bolje za tebe ili za druge. Ako zelis bolje za sebe nisi hrabar, kukavica si. Zivjeti sam na svjetu ne bih mogao. Pomozi drugome pa ce i tebe sreca da prati. Hrabro je svima zeljeti srecu. Koji ste Vi tip?  Ne bih znala!  Moje nije da gledam kroz ljudsku dusu, to je bozije djelo. Djelo je ono što cini čovjeka. Svetac je onaj koji ne zanemaruje ljudskost... ne zanemaruje ljudsko djelo.  Onaj koji pamti po dobru, a ne zlu. Skrenuti sa zivotnog puta je lako, ali to biva tezi put:

«I tko bi tovar nosio u znoju,

I stenjao pod teretom zivota».

 

Odustati ne mozes. Nije lako. Nista se ne ostavlja nedovrseno, bez svrsenog cina nema nam zivota a ni smrti:

 

« I usnut – usnut – pa i snivat mozda!

Da, to je smetnja sva. Jer snovi, što

u smrtnom tome snu nas mogu snaci

zemaljske muke ako stresemo,

Da to je ono što nam ruku ustavlja

I to je razlog sto je nevolja dugovjecna.».

 

Strah, neprijatelj nas, nikada u istom obliku, ali uvijek sa istom namjerom. Prilagodi se i hrabrom i kukavici:

 

«Kad ne bi volju mutio nam strah

Od neceg poslje smrti, neka zemlja

Neotkrivena, kojoj nijedan

Sa granica se putnik ne vraca,

Te volimo podnositi sva ta zla

No pobjeci u nepoznata. Takvo

Razmisljanje nas cini kukavicama.».

 

Mozda je strah onaj koji nas cini hrabrima. Hrabrost i srcanost za opstanak dobra i nadu u bolje sutra.

 

«Te srcanosti boja prirodna

A izblijedi sva od pustog mozganja,

A vazne i goleme zamisli

Iz tijeka svoga zato izlaze

I gube ime djela.».

 

Slijediti svoje srce znaci ne izdati sebe, biti ono sto jesi, i biti ponosan. Biti ili ne biti pitanje je sad? Dokle god imas cilj na dobrom si putu. Dobar ili los, saznat ces kada dodje za to vrijeme. Svi smo mi glumci sa maskama. Svijeca sudbine se gasi, i plamen nestaje. Zavjesa se spusta. Glumci se poklanjaju. Da li se cuje pljesak?

 

 

 


Stariji postovi